
Svako u Beloj Crkvi ima svoju verziju priče šta se prošle srede dogodilo ispred nedovršenog hotela pored jezera: jedni tvrde da je neko sigurno pretio Dragoljubu Bićaninu, pa je on zato ubio Milivoja Milovanova, drugi kažu da je pištolj u stvari prvi potegao Milivojev sin Željko, treći se pak kunu da nikakvog pištolja nije ni bilo, nego da su se poslovni partneri bukvalno „poklali“.
Ubica se predao i policija je izdala zvanično saopštenje: Dragoljub Bićanin ubio je pištoljem Milivoja Milovanova zbog neplaćenog duga i pokušao da ubije njegovog sina Željka. Ali, čaršija i dalje bruji, i svaka izgovorena teška reč uzdrma prividno primirje između porodica ubice i ubijenog. A dele ih svega dve ulice. Za svaki slučaj, ispred kuće Bićanina u parkiranom automobilu sedi nekoliko njegovih prijatelja i motri na Dragoljubovu suprugu i tri kćerke. Plaše se osvete.
U Beloj Crkvi su svi znali Dragoljuba i Milivoja. U siromašnoj pograničnoj palanci njih dvojica su važili za bogate ljude. Dragoljub je radio sa voćem, imao hladnjaču, jedno vreme je, kažu, čak izvozio jabuke za Rusiju, a Milivoje je biznis počeo kao limar.
- Bićka znam kao poštenog i dobrog čoveka, nije bitanga. Milivoje je stanovao blizu mene, bili smo dobre komšije, ali nikakva posla s njim nisam imao. Šta se između njih dvojice desilo, ko je kome dugovao, ne znam. Ali Bićku ovo nije trebalo - priča Koja Krčuj, taksista iz Bele Crkve.
Za kafanskim stolovima prepričava se kako je Milivoje svima ostajao dužan, kako je mnoge radnike prevario lažnim ugovorima i zakinuo za nadnice. Svi u Beloj Crkvi, kaže nam jedan od Bićaninovih prijatelja, gotovo da su ljuti na njega što je i sebe i Dragoljuba doveo u takvu situaciju. Zato se ne pamti tako mala sahrana kao što je bila njegova. O Bićaninu, međutim - svi govore sve najlepše. I oni koji su ga znali samo iz viđenja tvrde da pitomijeg čoveka.
- Njih dvojica nisu bili prisni prijatelji, ali je Dragoljub pristao da Milivoju bude žirant kad je 2005. morao da uzme kredit za zidanje hotela. Bilo mu je žao Milivojevih radnika, koji su mogli da se nađu na ulici. Nema ovo veze s parama. Pa, samo nekoliko dana pre ubistva Dragoljub je jednom čoveku pozajmio milion i po dinara. To što mu je zbog Milivojevih neplaćenih rata blokiran račun nije bilo bitno. Dragoljuba je prosto bolelo što ga je Milivoje ponižavao - pričao je po gradu da „Bićko nije opasan i ne mora sad da mu vrati dug“. I to je trajalo mesecima... Imao je utisak da Milivoje pravi budalu od njega.
Tog dana, Dragoljub je sa ženom bio u Vršcu. Išli su u banku. Vraćajući se kući, videli su Milivoja ispred njegovog hotela. Bićko je stao, izašao iz kola, počeli su da se svađaju. I eto, desilo se... - objašnjava prijatelj porodice Bićanin.
Šta je u Dragoljubu tog trenutka prslo, nikom nije jasno. Ni porodica ne zna zašto je tako reagovao, ali svi kažu da psihoza ekonomske krize sa ovim nema veze. Kriza je u Belu Crkvu, objašnjavaju, stigla mnogo pre nego na Volstrit. U stvari, od 90-tih nije ni prestajala i za ovih 18 godina ubila je skoro svaki život u palanci. „Na papiru“ Bela Crkva ima oko 22.000 stanovnika, a ipak je gotovo avetinjski pusta.
- Kad bismo popisali stanovnike ujutru na spavanju, garantujem da ne bi bilo više od 7.000 ljudi. Sve je otišlo da radi ili u inostranstvo, ili u Vršac - kažu u gradskoj upravi.
- Ovde vlada totalna apatija i monotonija. Poslednjih nekoliko godina bez posla je ostalo 5.000 ljudi, što je za Belu Crkvu strašno veliki broj - objašnjava Stefan Cvetković, poslanik u lokalnoj skupštini, i pokazuje opustošene zgrade bivših industrijskih giganata načičkane jedna uz drugu kraj obale jezera. Industrijska zona Bele Crkve danas zvrji potpuno prazna.
Kad nema para, živi se od priča. S vremena na vreme palanačku čamotinju protrese skandal kao što je prošlonedeljno ubistvo, a kad je sreće, zakači ih afera nacionalnih razmera. Tako se čaršija prošle godine nedeljama zabavljala lovom na haške optuženike, pa je u jednom trenutku ova zabit stigla i do udarnih vesti. Lokalna TV stanice TNT otkrila je oktobra 2007. da se u obližnjoj šumi nešto čudno dešava - dok je vojska proveravala da li se u napuštenoj kasarni u centru grada krije neko s haške poternice, policajci u civilu blokirali su čitavu šumu kod Dubovca. Munjevitom brzinom vest je stigla do beogradskih televizija, a još brže se proširila kroz Belu Crkvu.
Iste večeri pojavilo se bar 10 očevidaca koji su se kleli da su Mladića videli u samom centru grada - kako trči posred gradske kasarne. I to nekoliko puta. Drugi su, pak, tvrdili da se u šumi u stvari krio Karadžić, ali i „ako nije on, sigurno je neka velika zverka“. Priča o Mladiću plela se od jednog do drugog stanovnika nekoliko nedelja i dobila fantastične razmere. ali se na kraju tužno raspršila - te noći je u šumi pored Bele Crkve najverovatnije uhapšen „samo“ general Zdravko Tolimir.
U svoje vreme, zvezda lokalnih priča bio je i Željko Ražnatović Arkan - o njegovim cisternama za šverc benzina ispredale su se legende. U Beloj Crkvi se, inače, sa setom sećaju sankcija. Kao zlatnog doba ove varošice.
- Mi smo pogranično područje, pa je ovde bio veliki šverc. Sa dve kofice benzina ovde ste mogli da zaradite koliko neko drugi za mesec dana. Masovno se išlo za Rumuniju. U jednom trenutku ovde je bilo i privatnih graničnih prelaza - kaže Cvetković.
Posle toga, u Beloj Crkvi je od 2000. sve stalo. Sumnjive privatizacije ubile su ono malo privrede koja je preživela sankcije. A samo 36 kilometara odatle, na brežuljcima, svetli moćni Oz - bogati Vršac s velelepnom halom Milenijum, sa profitabilnim Hemofarmom, Vršačkim vinogradima... Za mnoge u Beloj Crkvi prvi čovek Vršca Miodrag Babić u bukvalnom smislu reči je - čarobnjak.
- Naši čistači ulica imaju platu oko 17.000, a u Vršcu - 30.000. Onda vidite koliko je Vršac daleko odmakao od nas. To je zato što imaju dobrog predsednika opštine. Kod nas su se svi izmenjali, pa ništa. Ovde će nešto da se promeni jedino ako pripadnemo vršačkoj opštini. Da je sreće da nas proglase za mesnu zajednicu Vršca... - žali se taksista Krčuj.
^arobnjaka iz Oza, međutim, ne vole svi. Stefan Cvetković tvrdi da je upravo Babić jedan od krivaca što je Bela Crkva danas u ovakvom stanju. Babićeva firma, kaže Cvetković, učestvovala je u privatizaciji jednog od najvećih belocrkvanskih preduzeća - poljoprivrednog dobra Ekonomija. Veliki kombinat koji danas nosi naziv Ekoagri Serbia nedavno je sklopio ugovor sa državom o razmeni 1.300 hetkara, u čemu je država, tvrdi Cvetković, oštećena za fantastičnih 2,5 miliona evra.
- Ja razumem da njemu treba tih 2,5 miliona, ali to su naše pare. Mi smo se tim povodom obratili i Ministarstvu poljoprivrede, i svi u skupštini Bele Crkve glasali smo za predlog da se to pitanje reši - svi osim poslaničke grupe Vršačka regija, koju kontroliše Babić. Prošle godine, dok je trajala izborna kampanja, ti ljudi su po gradu i pričali da „oni dolaze“, da će da „zavladaju Belom Crkvom“, a ljudima u opštini poručivali da „paze šta rade“ - navodi Cvetković.
Priča o „velikoj pljački“ polako se uvlači u gradske kafane. I kako dani odmiču, sve je više onih koje više zanima gde je nestalo 2,5 miliona evra nego šta se pre sedam dana desilo ispred nedovršenog hotela. Posebno otkako se jedan lokalni predstavnik vlasti prošetao gradom izgrebanog lica: nasred ulice napala ga je bivša žena. U čaršiji pričaju da se nedavno zaposlila u Vršcu kod Babića, i da je po njegovom nalogu bivšeg supruga, inače protivnika „čarobnjaka iz Oza“, htela da isprovocira i napakuje mu aferu „nasilja u porodici“.
Očerupana fabrika Šta se desilo s Belom Crkvom, najbolje govori slika bivšeg industrijskog giganta - fabrike pločica 25. maj. Veliki kompleks danas više liči na očerupanu kokošku nego na fabriku. Iz hala je izneto sve - mašine, uzorci pločica, čak i sijalice... Cvetković nam pokazuje instalacije počupane iz zidova, s krova je skinut gotovo sav lim, a kad se gigant sveo na gole zidove - neko se setio da ih razbije i odnose cigle! Po praznim kancelarijama ostale su samo fakture iz osamdeset i neke, koje svedoče da je ovo svojevremeno bila jedna od najvećih investicija u Vojvodini. |
Glavni izvor prihoda šverceri iz Rumunije Rumuni nas održavaju u životu - kaže Stefan Cvetković. Svake subote grad malo živne, kad Rumuni dođu na lokalnu pijacu u šoping. Kupuju sve - od jaja do cigareta, jer otkako su ušli u EU, Srbija im je mnogo jeftinija. Od tada je na graničnom prelazu Kaluđerovo 70 puta je povećan promet. Zbog toga gradske vlasti pokušavaju da otvore novi granični prelaz, na 5 kilometara od Bele Crkve, da Rumuni dolazilo u šoping, ali i na odmor na belocrkvanska jezera, i da poboljšaju prekograničnu saradnju. |
Belu Crkvu gradio glavni arhitekta Beča Bela Crkva pamti mnogo bolje dane. Nekad je bila centar sreza. Može da se pohvali i jednom od najstarijih gimnazija u Srbiji, prvom apotekom, prvom fudbalskom loptom koja se zakotrljala baš u Beloj Crkvi, a vino iz ovdašnjih vinograda služilo se i na Habsburškom dvoru. Gradski arhitekta Bele Crkve, koji je urbanizovao naselje, kako kaže Cvetković, bio je gradski arhitekta Beča. Na propalim fasadama tu i tamo još se vide barokni ornamenti. U oslikavanju lokalne pravoslavne crkve učestvovao je čak i Sava Šumanović. |