
Pošto se danas i muškarci sređuju u ženskim frizerskim salonima - kuda ide ovaj svet? - prisluškivali smo jedan sasvim običan razgovor dve dame. Jedna je frizerka, druga mušterija. Frizerka je sredovečna žena, bliža mladosti nego starosti, mušterija je sredovečna žena, bliža starosti nego mladosti.
- Baš mi milo što je Topalko pobedio, poslala sam i poruku za njega - rekla je frizerka.
- Ja nisam poslala poruku, ne umem to da šaljem, ali zasluženo je pobedio - kazala je dama bliža starosti nego mladosti.
- Baš je fin.
- Kad sam videla kako pere farmerice, prvo jednu stranu, pa preokrene, pa drugu stranu, pa stavi da se suši, rekla sam: ovo je čovek. Isto pere kao ja.
- Ma umeju muškarci sve. Evo, ovaj moj, naučila sam ga da razvlači kore.
- Ovaj moj ništa. Sve sama radim.
- Pa dobro, čovek je vojno lice, nikad nije bio tu.
- Nikad. Sve sam sama morala, i selidbe, i sve.
- Doduše, sad bi nešto mog’o, u penziji je.
- Ma jok. A moja komšika, znaš ona krupna i zdrava k’o dren, ubi čoveka. Gospođa uživa, on sve radi. A ima petnaest kila. Kad mu kaže „dušo, donesi mi kafu“, meni se preokrene.
- Kako ti je holesterol?
- Nikako da se smanji. A sve dijetalno jedem.
- I ja imam holesterol.
- Šta ćeš.
- A moja deca glasala za Nigora.
- Lenjivac.
- I sve glumi.
- Topalko je za primer.
- Ja sam poslala SMS za njega.
- Ja ne umem.
- Bogami, zadržao ti se mini val.
- Ma ne, to je moja kosa.
- Pa onda samo da feniramo.
- Dabome. Ali najbolje je u šumi. Kad odem u šumu, znaš, da berem pečurke, mnogo se dobro osećam. Samo se plašim od divlje svinje, znaš, ako ima svinjčiće, ’oće da napadne. A je ne bi mogla da se popnem na drvo.
- Ja kad sam bila na Zlatiboru, brala sam pečurke.
- Ja imam položen ispit za pečurke.
- Ja sam brala neke, zovu ih „sunčanice“.
- To nije naučno ime.
- Pa verovatno oni imaju neka svoja imena.
- Ja imam ispit za pečurke.
- Je l’ dobro? Mislim frizura.
- Odlično. Ne mogu više da vezujem one pletenice kao Ruskinje.
- Aha.
- Koliko?
- Osamsto dinara.
- Topalko je najbolji.
- Ništa ne bi bilo bez Topalka.